Pretraga za:

Kategorija: Realizovano djelo

Autori: Marko Radonjić, dipl. inž. arh., Marija Stanojević, spec. sci. arh.

Naslov: Mala hidroelektrana „Bistrica Majstorovina” – mašinska zgrada

Saradnici: Ljubiša Bošković, dipl. inž. maš., prof. dr Uroš Karadžić, dipl. inž. maš.,
Rajka Velimirović, dipl. inž. građ., Bojan Bošković, spec. sci. građ.,
Iva Drašković-Kovačević, spec. sci. el., Goran Mičeta, spec. sci. građ.,
Stefan Rakočević, spec. sci. maš., doc. dr Radoje Vujadinović, dipl. inž. maš.

Investitor: HYDRO BISTRICA doo

Godina realizacije projekta: 2016–2017

Nekada su se u starim crnogorskim naseljima, koja su se većinom razvijala na obroncima brda, kuće nazivale zgradama. Mašinski inženjeri uključeni u proces projektovanja sporili su da objekat za smještaj opreme i turbina nazovemo kućom, jer se u njoj ne živi. Tako se zgrada koja je zapravo mehanizam uvriježila u terminologiju – mašinska zgrada. Kontekst u kojem se objekat nalazi čini klanac koji je rijeka probila. Kažu da u periodu kada se otapaju snjegovi, nosi ogroman rječni materijal sve od izvorišta nizvodno. Ovaj kontekst je dar koji smo morali da poštujemo. Uzeli smo od rijeke i prilagodili potrebi. Tako se lokacija kultivisala materijalom koji može naći u koritu same rijeke. Objekat djeluje kao da se nasukao na obalu i tu počinuo.

Drugi element konteksta je obližnja škola. Apstraktne forme i geometrijski oblici uzbuđuju maštu klinaca, a u dječjim crtežima, lišenima naturalnog, pregršt je predstava i priča. Od malih nogu je neophodno njegovati ideju o apstraktnom.

Cilj projekta je bio da objekat, osim djeci, približimo ljudima i otvorimo ga za posjetioce. Bar kontrolisano. Tako su formirani različiti kadrovi na unutrašnjost. Kružni otvori, staklene i rešetkaste ispune u vratima omogućavaju da se sva oprema vidi, a obezbjeđujući propisanu distancu. Mašinska zgrada tako nije zona zabranjenog pristupa. Proporcija mašinske zgrade izaziva fizičku logiku u kombinaciji sa pozicijom i pristupom. Objekat se pojavljuje (gornji rakurs) tek nakon prelaska preko odvodne vade, koja se nalazi nešto visočije od njega, pa je prvi utisak takav da djeluje znatno manji nego što zapravo jeste. Vrata izgledaju tako kao da su dimenzionisana prema čovjeku, a ne prema turbinama. Tek nakon što se približimo objektu, doživljava se njegova stvarna dimenzija.

Spoj oblutka, pigmentiranog betona, teksture drveta i okolnog zelenila djeluje u fenomenološkoj ravni. Objekat izaziva utiske koje nosimo u prstima i na koži. Osjećaj svježine rijeke pomiješan je sa opiljcima drveta koji mogu da nam se zariju pri nesmotrenom rukovanju grubom daskom. Puna ruka trnja od dasaka, umazani crvenom, skoro zemljanom masom, a noge modre od hladne vode – to je igra u prirodi.